JESENSKO DRVO

Stablo na slici me podsjeća na diva iz onih priča iz davnina. Trup mu je debeo i širok opasan krutom, već potrošenom korom koja vapi za svježinom. Iz njega se pruža bezbroj grana i grančica koje sežu daleko u visine kao da žele svojim vrhovima dotaknuti oblake. Na nekima je još uvijek ostalo  nešto lišća i, iako izgledaju staro i uvelo, još uvijek se svojim stapkama čvrsto drže za umorne i suhe grane. Izgubilo je svu svoju ljepotu i mladost i sad je postalo žuto i suho. No, neke su grane ostale potpuno prazne i same,  jer je s njih otpalo svo lišće pa sad izgledaju jadno i usamljeno. To je sudbina svakog drveta u ovo doba godine. Ostaju sami bez svog ruha koje ga inače krasi i pokazuju svu ljepotu koju nam priroda daruje.

Pjesma o jeseni

Ova je pjesma o godišnjem dobu,

mrzim tu temu al' što ja tu mogu!

Učiteljica naša prava je faca

s takvim temama u očaj nas baca.

No, nema frke i nije bed,

što da kažem, takav je red.

Neću duljit', već ću krenut' sada,

jer jesen tiho i polako vlada.

O jeseni, jeseni, prevrtljivice stara,

tvoj nas izgled tako često vara.

Ja ne volim jesen i  sve njene kiše,

jesen lišće s golih grana njiše.

Nevidljivim rukama tugu selom vuku

sve te hladne kapi u srce mi tuku.

A u mojoj sobi tužni su sati,

samo jesen katkad u sjećanje svrati.

Samo kiša na cesti još leži na životu,

noseći kroz tamu svu svoju ljepotu.

Sve prolazi kao nekim svojim slijedom.

Osjeća se nemir u jatima ptica.

I jesen. I ljubav. I sva draga lica.

Laura Zubić, učenica 4. b razreda

Učiteljica: Ruža Manjerović