Osnovna škola Vođinci

Evo vam dajem osmijeh i zagrljaj

Ništa na svijetu ljepše nije od osmijeha i dodira osoba do kojih nam je stalo. Najdraži osmijeh je osmijeh moje majke koja mi kroz poljupce i zagrljaje ulijeva veliku sigurnost i povjerenje. To me ispunjava velikim mirom i sigurnošću. Kad sam u prilici zagrlim svoju sestru i braću, da im topao osmijeh, jer želim da i oni osjete sreću, ljubav i mir. Kad bi više poklanjali pažnju u ljubav jedni drugima, dijelili osmijehe kao letke i grlili jedni druge kao djevojčice lutke, vjerujem da bi svijet bio puno sretniji i vedriji. Jedan osmijeh, jedan zagrljaj i jedna topla riječ otapa led oko najledenijih santi, a kako tek ne bi ljudsko srce koje je tako ranjivo i krhko. Zato želim sreću i osmijeh cijelomu svijetu, jer to je ljubav. A ljubav je zajedništvo i sreća svih nas.

Laura Zubić

Moj prijatelj Davor

Davorovo lice je crveno,

a ponekad samo rumeno.

Oči su mu smeđe,

trepavice malo  rjeđe.

Usta su mu lijepa

kad djevojčice vidi odmah trepa.

Noge i ruke su mu duge,

kao pruge.

Nosi kraće hlače

u kojima ne zna da skače.

Dobro je što nosi velike cipele

jer kad je u hodu,

 može gaziti u vodu.

Emanuel Majstorović

Kao i Grigor Vitez, učenici iz 4. razreda su se počeli pitati kakve je boje potok?

SUSRET LEPTIRA I ZECA

                 Zeko je veselo skakutao šumom. Prišao mu je leptir. Pričali su o prirodi i šumi. Najednom, tema im je prešla na potok. Zeko je rekao da je potok srebrno. A leptir ga je uvjeravao da je potok bijele boje. Nastala je svađa. Da bi uvjerili jedan drugoga, otišli su na potok. Bila je već večer. Potok je bio ozvjezdan. Sjeli su kraj jednog stabla i zaključili da potok mijenja boje prema dijelovima dana. I, najvažnije, zec i leptir su se pomirili.

                                                                                                                                               Katarina Bionda

Zar je takav potok?

      Susrele se na  pola puta jelen i srna. Zajedno su kroz gustu šumu šetali, i slučajno do potoka putem stigli. Upitala se srna zašto je potok takav? A jelen kaže da je to od šume, guste i zelene. Srna mu je jedva povjerovala, ali je bila jako nesigurna. Raspravljali su cijeli dan kakve je boje potok - jelen je i dalje tvrdio da je zelen od šume, a  srna se nije mogla odlučiti je li jelen u pravu ili nije. Došla je noć i  jelen  srna su otišli do istog potoka zbog kojeg su se svađali onako žestoko. I gle, potok je bio zvjezdano plav, a jelen je bio zbunjen i nije znao zašto je takav. Srna mu je tada rekla da je to od zvijezda i tamne noći. Tu je opet nastala svađa pa su idućeg jutra otišli do potoka kraj zelenog polja. Potok je bio plav kao nebo i sada su zaključili da potok do dijelu dana mijenja svoju boju.

                                                                                                                                                            Lucija Jonjić i Paula Luketina

JESENSKO DRVO

Stablo na slici me podsjeća na diva iz onih priča iz davnina. Trup mu je debeo i širok opasan krutom, već potrošenom korom koja vapi za svježinom. Iz njega se pruža bezbroj grana i grančica koje sežu daleko u visine kao da žele svojim vrhovima dotaknuti oblake. Na nekima je još uvijek ostalo  nešto lišća i, iako izgledaju staro i uvelo, još uvijek se svojim stapkama čvrsto drže za umorne i suhe grane. Izgubilo je svu svoju ljepotu i mladost i sad je postalo žuto i suho. No, neke su grane ostale potpuno prazne i same,  jer je s njih otpalo svo lišće pa sad izgledaju jadno i usamljeno. To je sudbina svakog drveta u ovo doba godine. Ostaju sami bez svog ruha koje ga inače krasi i pokazuju svu ljepotu koju nam priroda daruje.

Pjesma o jeseni

Ova je pjesma o godišnjem dobu,

mrzim tu temu al' što ja tu mogu!

Učiteljica naša prava je faca

s takvim temama u očaj nas baca.

No, nema frke i nije bed,

što da kažem, takav je red.

Neću duljit', već ću krenut' sada,

jer jesen tiho i polako vlada.

O jeseni, jeseni, prevrtljivice stara,

tvoj nas izgled tako često vara.

Ja ne volim jesen i  sve njene kiše,

jesen lišće s golih grana njiše.

Nevidljivim rukama tugu selom vuku

sve te hladne kapi u srce mi tuku.

A u mojoj sobi tužni su sati,

samo jesen katkad u sjećanje svrati.

Samo kiša na cesti još leži na životu,

noseći kroz tamu svu svoju ljepotu.

Sve prolazi kao nekim svojim slijedom.

Osjeća se nemir u jatima ptica.

I jesen. I ljubav. I sva draga lica.

Laura Zubić, učenica 4. b razreda

Učiteljica: Ruža Manjerović